Poduzetništvo - hrabrost ili ludost?

Kada biste me pitali koji je pravi trenutak za ulazak u samostalno poslovanje, rekla bih vam da on ne postoji. Baš kako kažu i za roditeljstvo – nikad nisi spreman na tu odgovornost, pa ipak, većina ljudi kojima sam okružena sami su roditelji ili planiraju biti. Zašto ne bismo onda istu takvu „ludost“ primijenili i u poslovnom životu?

Nemojte me krivo shvatiti, osobno sam u nešto povoljnijoj situaciji za takav iskorak – bez djece, kredita, roditelja o kojima skrbim i sličnih okolnosti koje prisile ljude da se zadovolje sigurnim poslom sa sigurnom plaćom u nekom sigurnom poduzeću. No imala sam sreću upoznati ljude koji su unatoč tim „otežavajućim“ okolnostima izgradili svoj biznis kao Daenerys Targaryen svoju vojsku.

Osobno smatram da je sigurnost (da, ovo je već četvrti put da ju spominjem) naš glavni neprijatelj. Još bolje rečeno, strahovi. Sam dokaz je razlog zbog kojeg sam prije godinu dana odlučila dati otkaz i pokrenuti vlastiti obrt - samo je jedan strah nadvladao drugi. Svojevrsna sigurnost odnosno strah za gubitkom iste postao je minoran u usporedbi sa strahom od stagnacije u privatnom i poslovnom životu.

I tada su mi kolege, suradnici, prijatelji i obitelj redom govorili iste riječi – „Bravo Danči, baš si hrabra!“ No moram priznati, bila sam i LUDA. Do tada nisam imala ikakvih ambicija voditi samostalno poslovanje pa nisam ni imala neki grandiozni backup plan na koji sam se mogla osloniti. Nisam znala hoću li biti održiva – mogu li nastaviti životni stil koji sam dosad prakticirala ili ću morati kao Držićev Skup pohlepno čuvati svaki novčić „svog tesora“?

No kako ste i sami sigurno mnogo puta rekli ili čuli – „u meni je nešto puklo“, ona kap koja prelije čašu, ma znate o čemu govorim! I nije bilo lako, strahovi su opet činili svoje – 2 tjedna sam se budila u 4 ujutro, Faithless na N-tu potenciju... Smiješno mi je kad danas pomislim na taj period, ali najbanalnije rečeno, tada sam bila Neo koji bira „blue or red pill“. Danas mogu reći da je to jedna od boljih odluka koje sam donijela u životu.

Isto možemo reći i za Armanda Peugeota koji, prema knjizi „Kratka povijest čovječanstva“ Y. N. Hararija (upozorenje – spominjat ću ovo štivo još mnogo puta), poput nekog luđaka osnovao prvo društvo s ograničenom odgovornošću. Vjerujem da je tada bilo osoba koje su pomislile da je „puk'o k'o kokica“ pa ipak, Peugeot i dan danas postoji kao poznato svjetsko ime.

I onda, kada hrabrost i ludost odrade svoje, hladne glave shvatiš kako oduvijek posjeduješ cijeli set vještina, znanja i sposobnosti na koje se možeš osloniti i koje te „guraju“ dalje. Tako sam primjerice prepoznala svoju pedantnost i svojevrsnu opsesiju za strukturom i redom te ih usmjerila u glavne usluge koje moj obrt pruža. Vjerujem da vam sam naziv „Po Špagi“ sve govori…

Kao osobi koja je tek na samom početku ove poduzetničke priče, veselim se svim učenjima, izazovima, usponima i padovima, greškama i pobjedama… Zasad mogu reći da mi je ova promjena omogućila napredak u svakom području života – produktivnija sam, odredila sam svoje prioritete, učim nešto novo i rastem kao osoba. A sve zahvaljujući malo hrabrosti i ludosti!